Ljubav prenesena sa roditelja na sina: Zeničanin Irijan Durmo godinama osvaja vrhove planina

74

Sedamnaestogodišnji Zeničanin Irijan Durmo godinama se bavi ekstremnim sportovima, a pa i ne čudi što mu je adrenalin ušao u vene i danas osvaja najviše vrhove planina. Međutim, najdraži su mu ipak oni u granicama Bosne i Hercegovine.
Durmo je rođen u Zenici, a ljubav prema ekstremnim sportovima prenijeli su mu roditelji koji su već veterani u sportskom penjanju i alpinizmu, a koji su ga često sa sobom vodili na svoje ekspedicije. Trenutno pohađa Katolički školski centar “Sveti Pavao” Zenica, a svijet ekstremnih sportova je postao njegova svakodnevnica.

U razgovoru za Klix.ba otkrio je da se bavi alpinizmom, sportskim penjanjem, turnim skijanjem, planinarenjem i drumskim biciklizmom.

“Uz školu, jako je teško uskladiti ovako mnogo sportova, ali nađem način jer me to zanima. Nisam se mogao opredijeliti za jedan sport iz razloga što su mi svi na neki svoj način dragi. Nastojim ih iskombinovati na što bolji način, to jest da ih stalno mijenjam kako mi ne bi bilo dosadno od jednog te istog”, govori Durmo.

Osvajanje vrhova za Durmu, upravo zbog kombinovanja sportova, predstavljaju poseban izazov. Sa skijama na leđima osvaja neke od najviših vrhova u Evropi, a potom se sa skijama na nogama spušta u podnožje. Najdraži su mu oni koje osvaja sa sebi najdražim ljudima, prvenstveno misleći na oca Edina.

Svoj historijski uspjeh je ostvario kao prvi Bosanac mlađi od 15 godina koji je prešao granicu od 4.000 metara nadmorske visine na vrhu Monban di Takil, ali ipak najveći užitak mu predstavlja osvajanje Prenja ili Čvrsnice.

“Moj otac Edin me je uveo u sve ovo i omogućio mi da se bavim onim što volim i što mi je korisno za zdrav život. Za mene osvajanje vrha predstavlja novi zadatak za osvajanje sljedećeg. Kada se popnem na neki vrh osjećam se sretno, ponosno i oprezno, jer je to tek pola puta – treba sići nazad”, dodao je Durmo.

Strah i adrenalin prilikom penjanja, ali i spuštanja su konstantno prisutni. Kako kaže, bez toga ništa ne bi bilo ni zabavno, a strah često određuje granice i za njega predstavlja podsjetnik da se ne upušta u nešto za što nije dorastao ili što je opasno.

Podršku u esktremnim sportovima kojima se bavi pružaju mu roditelji i prijatelji koji kao i on imaju iste interese. Za njega ovo više nije hobi već način života koji ga čini sretnim. Na pitanje kako je živjeti “na ivici”, kazao je da je teško, ali puno ljepše nego sjediti za računarom.

“Svojim vršnjacima bih poručio da svoje vrijeme koje provedu u kafićima i uz računare pretvore u bavljenje nekim sportom ili barem nekom šetnjom koja će im biti od koristi”, zaključio je Durmo.

(klix.ba)