Ismail, čudo od djeteta

0

Ismail, čudo od djeteta- Ismail je plivač. Rekorder u Bosni i Hercegovini. Ima deset godina, a već je osvojio 40 medalja. Ismaila zovu “leptir bez krila” zato što je on prije deset godina rođen bez obje ruke. Kako i zašto, niko ne zna. Kažu da na redovnim kontrolama niko od doktora nije primijetio da Ismail nema ruke, ali Ismail danas pliva bolje, jače i brže od mnogih koji imaju ruke. Ismailu je plivanje najvažnije u životu.

Svaki drugi dan Ismail spreman čeka da mu se otac vrati s posla. Čim se Ismet Zulfić pojavi na kućnim vratima, Ismail izlazi van. Otac ga iz Zenice vozi na trening u Sarajevo, na Olimpijski bazen. Onaj zenički već je godinama zatvoren. Nepoznata mu je sudbina, baš kao i sudbina Željezare, koja je u stečaju. Ona je vlasnik bazena, pa kako se ne zna šta će biti sa Željezarom, ne zna niko ni kada će i bazen biti opet otvoren. Zato Ismail svaki drugi dan pređe 150 kilometara kako bi trenirao.

Ismail je plivač. Rekorder u Bosni i Hercegovini. Ima deset godina, a već je osvojio 40 medalja. Ismaila zovu “leptir bez krila” zato što je on prije deset godina rođen bez obje ruke. Kako i zašto, niko ne zna. Kažu da na redovnim kontrolama niko od doktora nije primijetio da Ismail nema ruke, ali Ismail danas pliva bolje, jače i brže od mnogih koji imaju ruke. Ismailu je plivanje najvažnije u životu. “Volim skijanje, bordanje i fudbal. Volim Ronalda i Džeku. Navijam za ‘Sarajevo’. Nemam curu. I najviše volim plivanje”, ispričao nam je nabrzinu i skočio u bazen. Nema puno vremena za priču niti ga previše zanima šta se dešava oko bazena. Ismail je u vodi poput delfina. A ne tako davno, toliko se bojao vode da čak nije smio ni stajati blizu bazena.

“Kada je bio veoma mali, upao je u kućni bazen, nagutao se vode, prepao se i nismo uspijevali da taj strah izliječimo, da ga adaptiramo na vodu”, priča nam otac Ismet. “Mi smo uvijek imali želju da se Ismail počne baviti plivanjem. Ne zbog rezultata koje on sada pravi nego zbog njegovog zdravlja. Njegova kičma trpi jer se on puno saginje, radi sve nogama. Nismo uspijevali da ga privolimo da ide na plivanje sve dok nismo upoznali Kapu.”

Kapo je Ismailov trener Amel Kapo, osnivač Plivačkog kluba “Spid”, koji na bazenu okuplja 87 osoba s nekom vrstom invaliditeta. Vjerovatno je najzaslužniji što Ismail danas pliva, što osvaja medalje i što ga prepoznaju gdje god da se pojavi. Uostalom, zato je taj hrabri dječačić na ovogodišnjem izboru “Sportiste godine” osvojio skoro 20 hiljada glasova čitalaca Nezavisnih novina, koje već decenijama organiziraju taj izbor, i dobio Nagradu čitalaca. “Ta nam nagrada puno znači jer je jedan od naših primarnih ciljeva da osobe s invaliditetom budu vidljive u svakom smislu te riječi. Drago nam je što smo promijenili razmišljanje naše mikrosredine, a, čini mi se, sudeći po tim glasovima, da smo uspjeli to napraviti i na nivou države”, kaže Kapo.

Za Ismaila je Amel saznao sasvim slučajno, prije pet godina. “Sve je to sudbina, neko gore, kako god ga mi zvali, uredi stvari”, kaže nam pričajući kako je saznao za Ismaila. “Istraživao sam i saznao da se do tada niko u BiH nije ozbiljno bavio plivanjem osoba s invaliditetom. Sedam dana nakon što sam to okončao, pozvan sam od Paraolimpijskog komiteta da učestvujem na kampu za trenere plivača s invaliditetom u Istanbulu. Tu sam prvi put vidio Beytullaha Eroğlua, turskog plivača koji je rođen bez gornjih ekstremiteta, koji je jedna fascinantna osoba. Kada sam se vratio u Sarajevo, moja supruga je na društvenim mrežama vidjela link na kojem se glasa za dijete godine. Otvorila je taj link i vidjela da je među djecom i jedno dijete bez ruku. Poslala je poruku Ismailovoj majci i objasnila joj da njen muž ima plivački klub i pozvala Ismaila da nam se pridruži. I tako smo dogovorili prvi trening.”

Kada je Ismail stigao s roditeljima, Amel ga je dugo morao nagovarati da s njim uđe u bazen. “Da ga slučajno ne bih uvrijedio, sjeo sam na svoje ruke. Upoznali smo se, popričali. Ušli smo u mali bazen i bilo je teško, svi ljudi koji su u tom trenutku bili na bazenu su stali i počeli gledati u nas. Skoro sat vremena sam ga pokušavao uvjeriti da uđe u bazen. Kada je konačno ušao, zaboravio je na strah i od tada smo zajedno na plivanju.”

Ismail je brzo postao zvijezda zbog svojih rezultata, medalja koje osvaja u BiH i inostranstvu. On je danas popularan u cijeloj zemlji, za njega se čulo i van granica Bosne i Hercegovine. “U mojim očima Ismail je superheroj, on je kao Hulk. Snažan, na prvi pogled i strašan, a u duši je jedna divna osoba, jedna nježnica. On je i mangupčić, prije je bio povučen, ali sada se već otvorio, posebno otkako se kreće među rajom, otkako ga ljudi prepoznaju”, kaže nam Amel Kapo, nastavljajući:

“On na genijalan način kompenzira svoje nedostatke. Ismail može uraditi sve što može i svako drugo dijete, samo jednu stvar ne može, a to je otići samostalno u toalet. Ali možemo stvari postaviti na drugi način pa pitati koliko ima desetogodišnjaka koji znaju plivati, skijati, bordati. Ismail je još mali, njemu je tek deset godina i tek će za dvije godine steći pravo da učestvuje na evropskim i svjetskim takmičenjima. On tako dobro pliva da je samo dvije sekunde udaljen od seniorske norme za Evropsko prvenstvo. Koliko će tek on napredovati u naredne dvije godine? Ko god od stručnjaka ga je vidio i pratio kako pliva, tvrdi da je to budući svjetski paraolimpijski šampion. Samo ga treba zadržati na tom putu.”

Ismailovi treneri iz Plivačkog kluba “Spid” kažu kako za njega nema granica, te da bi bio još bolji da može trenirati u rodnoj Zenici, da ne mora svaki drugi dan vozariti u Sarajevo. “To su veliki troškovi za porodicu u kojoj samo otac radi”, kaže Kapo. Isprva smo trenirali jednom sedmično, ali nije se tako moglo raditi jer je premalo i prekratko. Kada smo shvatili da je talentiran, da ima volju, onda smo organizirali tri treninga sedmično i njegova forma sada raste rapidno. Ismail bi bio puno bolji da ima mogućnost trenirati svaki dan. Mi se trudimo da mu stvorimo uvjete, a njegovo je da pliva.”

Osim stipendije koju je godinu dana primao od jedne osiguravajuće kuće, Ismail nema podršku institucija. Sve troškove treninga i putovanja snosi njegova porodica. Otac jedini radi, ali uspijeva finansirati treninge koji su njegovom djetetu život potpuno okrenuli nabolje. “On je potpuno drugačije dijete otkako pliva. Njegov se život potpuno okrenuo, njemu je plivanje sve na svijetu”, kaže nam Ismet. “Sam radim i ne znam kako uspijevam pokriti troškove, da vam pokušam objasniti kako, ne znam, ne mogu. Dolazim, a kako plaćamo i odakle nam novac, ni sam ne znam. Najdalje živimo, a najredovniji smo na treninzima. Ismailovoj mlađoj sestri je Bog sve dao, potpuno je zdrava, dođemo ovdje pred bazen, ona kaže da ne želi trenirati. Ismail to nikada nije ni pomislio. Pet godina dolazimo ovdje i nijednom nije rekao da ne želi ili da ne može. Znam da se stvari mogu promijeniti kada uđe u pubertet, ali sada je tako. On voli u svemu da bude prvi. Kako u plivanju, tako i u ostalim stvarima. Želi biti najbolji kad igra lopte, kada vozi bicikl, ali ga brzo prođe. Bitno mu je da je prvi dok ne uzme medalju. Čim je osvoji, pita trenera da idu na sladoled.”

Ismailovi treneri uvjereni su da su njegovih četrdesetak osvojenih medalja i brojna takmičenja na kojima je bio prvi tek početak. I ne samo oni, brojni stručnjaci Ismaila vide na Paraolimpijskim igrama u Parizu 2024. godine, i to kao jednog od favorita za osvajanje medalje. “Ismailu je plivanje sve u životu”, kaže nam Amel Kapo. “Ali to je samo jedan dio onoga na što smo ponosni. Ismail ovdje ima svoju raju, njih sedam-osam koji su isto godište. Sva ta djeca imaju neki problem, ali ovdje se druže, plivaju, idu zajedno u kino, u pozorište… Nama nije samo cilj od njih napraviti plivače, cilj nam je napraviti ravnopravne članove ovog društva, ljude koji će se sutra zaposliti i zarađivati, koji neće živjeti od socijalne pomoći, koji će ovu državu izgrađivati, a ne od nje zavisiti.”

zenicablog.com