INTERVJU: Mirha Husika, kandidatkinja Naše stranke za Parlament Federacije BiH

Samo dovoljno informisani i obrazovani možemo spriječiti devastaciju okoliša od kojeg nam ovisi život

Vaša aktivistička preokupacija je zaštita okoliša. U Kaknju je mnogo razloga za tu vrstu aktivizma. Šta je po Vama ono što je moralo još jučer biti riješeno i zašto nije?

Kakanj je industrijski grad. Egzistencija Kakanjaca i Kakanjki, pa i ljudi iz drugih gradova BiH, ovisi o toj industriji. Međutim, svjedoci smo da industrija koja hrani stotine porodica, istovremeno uzrokuje ekološke probleme koji nam već sada dolaze na naplatu, a u budućnosti će biti i još i gore. Naravno, pored industrije, imamo i saobraćaj, kućna ložišta na ekološki neprihvatljiva goriva i divlje deponije. Kakanj se suočava sa problemom zagađenosti zraka, posebno u zimskom periodu. Zbog zagađenosti zraka u našem gradu je veliki broj ljudi koji su oboljeli od raznih bolesti, čiji je ishod najčešće smrtni, kao direktne posljedice dugoročnog udisanja zraka vrlo lošeg kvaliteta. Problem na koji stalno ukazujemo i koji je trebao biti riješen, koliko je to moguće, još jučer, evidentan je svake godine u sve većoj mjeri. Ne možemo čak reći ni da smo u ozbiljnoj fazi rješavanja ovog problema, jer ono što se trenutno nudi kao rješenje, a to je proširenje sistema daljinskog grijanja, nažalost ide jako sporo i tromo.

Nivo svijesti naših građana i građanki o ovom problemu nije dovoljno visok, da vrši pritisak na Općinu koji mogu učiniti nešto po ovom pitanju, s obzirom na to da za tu svrhu Općina dobije jako velike iznose novca. Proširenje sistema daljinskog grijanja da bismo ukinuli ložišta na ugalj, jeste dobro, ali nikako nije jedino i ni relativno brzo rješenje. Uporedo sa ovim rješenjem moramo raditi i na drugim mogućnostima za poboljšanje kvalitete zraka, npr. subvencioniranje ekološki prihvatljivih goriva, toplotnih pumpi, itd.

Osim toga, preduzeća koja su zasigurno odgovorna za ovaj problem ne žele da ulažu u postrojenja koja mogu smanjiti količinu polutanata koji direktno dolaze iz njihovih postrojenja, jer taj zahvat iziskuje ozbiljne troškove. To što je njima skupo, mi plaćamo zdravljem.

Osim problema zagađenosti zraka, a što smatram da je lakše rješivo, jesu divlje deponije, zagađenost i uništavanje naših rijeka, nekontrolisano i ilegalno krčenje šuma itd. Smatram da su uz dobru organizaciju, razvijen plan i pametno ulaganje, ovi problemi do sada trebali biti riješeni.

Zanimljiva je činjenica da je u velikoj mjeri došlo do smjene generacija, ali do promjene ekološke svijesti nije. Da li je i sistem obrazovanja zakazao po tom pitanju?

Svakako da je u sistemu obrazovanja izostao momenat podizanja ekološke svijesti od vrtićkog doba pa sve do srednje škole. S obzirom na to da radim u prosvjeti, i to sa srednjoškolcima, i da često razgovaram s našom omladinom o ekologiji, nerijetko sam u situaciji da objašnjavam i odgovaram na trivijalna pitanja koja se tiču ekologije. Ne mislim, naravno, da se ova pitanja nisu spominjala i ranije i da na njih nije odgovoreno, jednostavno smatram da u sistemu obrazovanja nije dovoljno puta ponovljeno, pa i kroz praksu provedeno sve što djeca u najranijoj fazi učenja i pamćenja treba da znaju i da to usvoje kao normu ponašanja.

Posmatrajući naš odnos prema ekologiji očigledno je da se neke nastavne jedinice moraju ponavljati svake godine, pa i više puta sve do završetka školovanja.U prvom razredu osnovne škole, pa sve do kraja srednje, uveli smo u obrazovni sistem predmete kao što su kultura i zajednica, i vjeronauka, a nismo se dovoljno posvetili časovima, praksi, vannastavnim aktivnostima, pa i treninzima o podizanju ekološke svijesti od malih nogu.

Koja su trenutno izdvajanja za zaštitu okoliša, ekološke takse i slično i da li se namjenski troše?

U kakanjski budžet, na godišnjem nivou, pristigne od pet do šest miliona KM, što iz sredstava iz Fonda za zaštitu okoliša, što iz naknada po osnovu dijela prihoda preduzeća ostvarenih radom termoelektrana i ostalih taksi i naknada. Prošle godine taj je iznos prešao šest miliona KM. Ranijih godina je iznosio preko sedam miliona. Sredstva koja se na ovaj način inkasiraju u budžet Općine, trebalo bi da se koriste namjenski za poboljšanje životnih uslova građana. I prema Zakonu o zaštiti okoliša ona se i troše na ono što je Zakonom dozvoljeno, a to su uglavnom infrastrukturni projekti (vodovod, lokalni putevi, centralno grijanje, itd.) pa čak i nešto u ekonomski razvoj. Nemam dovoljno ni vremena ni prostora da kažem o kvaliteti i kvantitetu tih projekata, ali smatram da je njihova realizacija do sada na nezavidnom nivou.

Međutim, zanemarena je činjenica da su zaštita okoliša, smanjenje utjecaja zagađenosti zraka i projekti za poboljšanje kvaliteta zraka, na vrhu prioriteta kada je riječ o utrošku ovih sredstava. Pa zamislite samo, dok ne proširimo mrežu sistema daljinskog grijanja, projekat koji ide puževim korakom, mjera za zaštitu od prekomjernog zagađenja zraka je besplatan prijevoz na obližnju planinu za naše sugrađane i sugrađanke vikendom i displeji sa dnevnim informacijama o monitoringu kvalitete zraka. U Sarajevu i Tuzli je ovaj problem identifikovan, shvaćen vrlo ozbiljno i traže se i implementiraju rješenja koja su najpovoljnija i najefikasnija. Jasno da rezultati neće doći sutra, ali za razliku od Kaknja, Zenice, Visokog, itd. doći će mnogo brže.

Kandidatkinja ste Naše stranke na predstojećim izborima. Šta je to što nudite kad je ekologija u pitanju?

O programu i politikama Naše stranke može se pročitati na našoj stranici, gdje imate jasne ciljeve i politike koje tretiraju ovaj problem. U poglavlju V Federalnog Zakona o zaštiti okoliša definisane su obaveze Federalnog ministarstva kada je riječ o obrazovanju i informisanju o okolišu, a u poglavlju VI definiše se pristup informacijama o okolišu i učešće javnosti. To su poglavlja koja moramo implementirati ako mislimo priču o zaštiti okoliša stalno držati na vrhu na listi prioriteta.

Konkretni koraci za koje ću se zalagati su prelazak s fosilnih na obnovljive izvore energije, povećati podršku obnovljivim izvorima energije – montiranje solarnih panela za vlastite potrebe, otvaranje tržišta za energiju koja se proizvodi iz OIE, poboljšanje sistema grijanja – zamjena postojećih efikasnijim sistemima, modernizacija i proširenje sistema grijanja. Naše šume moramo staviti pod visok stepen zaštite, kao i potpuno, a ne uslovno, zabraniti gradnju MHE na našim rijekama. Zalagat ću se za uvođenje sistema cirkularne ekonomije koja se bazira na modelu „smanji-popravi-ponovo koristi-recikliraj“.

Podizati svijest o značaju reciklaže otpada, poticati i subvencionirati razvrstavanje, odvoz i preradu otpada će također biti fokus mog djelovanja ako dobijem priliku da direktno učestvujem u vlasti, kao i uvođenje zakonske obaveze svim proizvođačima i preprodavačima PET ambalaže da obezbijede povratnu naknadu građanima i građankama za tu ambalažu. Podržati i subvencionirati građane i preduzeća u nabavci električnih vozila i inicirati smanjenje administrativnih i carinskih taksi pri uvozu istih, kao i proširiti mrežu kapaciteta za punjenje ovih vrsta automobila.

Kako gledate na političku konkurenciju po tom pitanju. SDA se hvali da su oni najzaslužniji za zabranu gradnje mini hidroelektrana na rijekama u Federaciji BiH?

Ništa neobično. Nedavno smo imali sličan primjer sa Prijedlogom zakona o ukidanju akciza na gorivo. Izgleda da je postalo bitnije preuzeti zasluge, nego implementirati Zakone koji građanima i građankama život znače. Osman Ćatić, predsjednik kluba zastupnika Stranke demokratske akcije (SDA) u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, 2020. godine potpisao je i predložio usvajanje zaključka o potpunoj zabrani izgradnje malih hidroelektrana na cijeloj teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a naredne godine se gospodin Ćatić u svojstvu načelnika Općine Konjic u ime Stranke demokratske akcije zalagao se za gradnju MHE na Neretvici i smatra to „interesom općine“. O dosljednosti njihove želje i inicijative o Zakonu o zabrani gradnje MHE na rijekama FBiH dovoljno govori ova činjenica. Osim toga, nakon usvajanja Deklaracije o zabrani gradnje MHE čiji je inicijator Sanela Klarić (Naša stranka) i Prijedloga zakona za potpunu zabranu gradnje MHE iz SDA za dalju proceduru čekalo se dvije godine. Postavlja se pitanje je li želja za impelementacijom zakona bila iskrena i stvarna ili samo kupovina vremena i obmana javnosti? Procijenite sami.

U vašem dosadašnjem aktivizmu, bilo u politici ili van nje, jeste li imali neko iskustvo koje vam je reklo da se vrijedi nastaviti boriti?

Nakon aktivizma žena Kruščice koje su spriječile gradnju MHE na rijeci Kruščici, nakon što je u Kaknju spriječena gradnja MHE na rijeci Bosni pritiskom javnosti i aktivista iz nevladinog sektora, kao i vijećnika Naše stranke Kakanj, i nakon nedavnog nemilog događaja i aktivizma građana i građanki, opet sa pozitivnim ishodom, u Mehoriću kod Kaknja, kada je nelegalno instalirana betonara morala napustiti to područje, meni je jasno da borba ne smije stati. Štaviše, javnost se mora stalno animirati i pozivati na ono što je ionako definisano Zakonom o zaštiti okoliša. Na jednom sastanku s američkim ambasadorom prošle godine, s aktivistima za zaštitu okoliša sa područja FBiH, imala sam priliku vidjeti lica ljudi koji su sve svoje resurse, pa čak i svoj život, stavili na raspolaganje u cilju zaštite naših rijeka i šuma. To mi je dalo snagu da nastavim u ovom smjeru, koji nekad izgleda kao sizifovski posao, ali rezultati kažu da ipak nije. Imamo pravo na učešće i samo dovoljno informisani i obrazovani možemo spriječiti devastaciju okoliša od kojeg nam u budućnosti život ovisi.

Odakle je lakše ali i učinkovitije djelovati kad je ekologija u pitanju, iz pozicije nevladinog sektora ili, pak, s političkih pozicija?

I jedna i druga vrsta aktivizma ima svoje pozitivne i negativne strane. Kroz nevladin sektor oslobođeni ste pritiska da pripadate nekoj političkoj opciji i da vam se pripisuje da sve što radite radite isključivo za interese stranke, ili u ovom slučaju kampanje. Međutim, mehanizmi djelovanja su možda teži i zahtjevniji, s obzirom na to da se kroz projekte snalazite za finansije i sponzore i uvijek možete naići na sukob interesa, zbog kojih neko ideju neće podržati. S druge strane, kada ste na nekoj političkoj poziciji, pa i ne morate biti, dovoljno da ste simpatizer ili aktivan član, ograničeno vam je uključivanje u bilo kakve organizovane aktivnosti za zaštitu okoliša, kao običnom građanu ili građanki koji želi da se time bavi. Naročito aktivnosti koje su sponzorirane iz Fondova koji zabranjuju bilo kakvo učešće političkih subjekata u njima. Opet pozitivna strana je da ako ste na vlasti možete svojim djelovanjem iskoristiti mogućnost da implementirate Zakone koji su iskljčivo u interesu građana.

Postoji li dovoljna sinergija između vladinog, nevladinog sektora i građana?

Smatram da ne postoji. U zamršenom sistemu u kakvom živimo, još uvijek je, nažalost, naklonjenost političkih opcija određenim organizacijama vidljiva, naročito ako organizacija radi u interesu te političke opcije. U tom smislu građani i građanke ostaju zbunjeni, nedovoljno informisani i dezorjentisani, i onda postoji opravdana bojazan kome vjerovati i za šta se zalagati, pa zbog toga i izostaje uključenost javnosti u borbi za očuvanje okoliša. Smatram da se kroz nevladin sektor može puno toga učiniti na podizanju svijesti o ekologiji i zaštiti okoliša, samo kad bi politika i u tom smislu djelovala u interesu građana i građanki i ne bi odlučivala i finansirala po naklonjenosti nego po radu, zalaganju i rezultatima organizacije.

Šta biste poručili mladima koji se počinju baviti eko aktivizmom?

Prije svega moraju imati jasan cilj, nemati predrasude i biti otvoreni za suradnju sa svima onima koji žele da se ekološkim aktivizmom bave. Osim toga moraju krenuti od sebe i svog nivoa ekološke svijesti. Naprimjer, ne može pričati niti baviti se ekologijom, neko kome je bacanje otpada bilo gdje svakodnevnica. Toliko je mogućnosti, zakonskih oslonaca i dobrih primjera koji govore da je borba za zaštitu okoliša aktivnost koja se u pozitivnom smislu višestruko vraća i pojedincu i zajednici. Ne smijemo odustati nikad, jer čak i mala pauza pravi ogromnu štetu nesagledivih posljedica koje je dugoročno jako teško sanirati. I moramo konstantno educirati, pričati, upozoravati i na sve načine biti pozitivan primjer zdrave ekološke svijesti.

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button