Napravljen veliki korak u zaštiti pšenice od klimatskih promjena

Pšenica je biljka koja je promijenila čovječanstvo. Ljudska rasa se zahvaljujući njoj može prehraniti, uprkos tome što se povećava broj ljudi. Otkriven je “sveti gral” za zaštitu pšenice u budućnosti, ali ovo otkriće ne znači ostvarenje krajnjeg cilja.

Zajednice lovaca-sakupljača, boreći se da prežive u neprijateljskom okruženju, trasformisale su se uzgojem pšenice. Ova vrsta divlje trave, koja je nekada bila na malom prostoru Bliskog istoka, sada prekriva velike dijelove planete. Baš kao što je izraelski historičar Yuval Noah Harari istakao:

“U velikim ravnicama sjeverne Amerike, na kojima prije 10.000 godina nije rasla niti jedna stabiljka pšenice, danas se pšenica prostire na stotine i stotine kilometara, a da pri tom ne naiđete na bilo koju drugu biljku”.

Pšenica daje 20 posto kalorija od ukupne količine kalrija koje se svaki dan unose u ljudski organizam, ali je njen uzgoj ugrožen. Ugrožen je globalnim zagrijavanjem koje je uzrokovao čovjek. Konkretnije, ugrožavaju je toplotni talasi, suše i šumski požari.

Ove opasnosti mogle bi se izbjeći istraživanjima koje provode u Centru John Innes u britanskom Norwichu. Rade na tome kako pšenicu učiniti otpornijom na toplotu i sušu. U tom cilju u Španiji ispitivaju sorte pšenice koju su sami razvili. Ispitivanje podrazumijeva i intervenciju u genetsku strukturu pšenice.

Sposobnost tih sorti da izdrže iberijsku toplotu odredit će to koliko će se usjevi pšenice moći zaštititi od klimatskih promjena. I ostale kulture, kao što su riža i krompir, zaslužne su za poljoprivrednu revoluciju, ali je pšenica bila ključna. Kao što je Harari napisao u svom bestselleru “Sapiens”, pšenica je ključna za populacijsku eksploziju i nastanak razmažene elite.

Graham Moore, profesor Centra John Innes, kao problem u pokušaju da se pšenica učini otpornijom je istakao složenu genetsku strukturu pšenice. Ukazao je da durum ili tvrda pšenica, kao jedna od dvije osnovne sorte pšenice, ima dva različita gena, dok hljebna pšenica, kao druga osnovna sorta, ima tri gena. Napomenuo je da ljudska bića imaju jedan genom.

Složena genetska struktura ima konkretne posljedice. Kako bi kontrolisala različite gene i hromozome, pšenica ima stabilizirajući gen kojim odvaja različite hromozome u različitim genima. To je omogućilo da sve sorte pšenice imaju visoke prinose. Međutim, taj gen onemogućava bilo kakvu razmjenu hromozoma s divljim sortama pšenice – ovo je ono što frustrira genetičare u nastojanju da naprave nove, otpornije sorte.

“Divlje sorte imaju zaista korisne karakteristike – otporne su na bolesti, otporne su na so, otporne su na vrućinu. Imaju sve ono što želite kako bi uzgoj pšenice bio lakši u težim okolnostima. No, to ne možete učiniti zbog toga što je navedeni gen onemogućio prihvatanje ovih sposobnosti”, objasnio je Moore.

Riječ je o genu koji genetičari nazivaju “svetim gralom” pšenice.

“Pšenica, uprkos njenoj važnosti za ishranu u cijelom svijetu, pokazala se kao najtežom za proučavanje zbog složenosti i veličine njenih gena, u odnosu na sve ostale glavne poljoprivredne kulture. Zbog toga je značajna potraga za genom koji je uzrok problema”, naglasio je Moore.

Prošlo je nekoliko decenija i naučnici Centra John Iness su konačno uspjeli u potrazi za “svetim gralom”. Identifikovali su ključni gen te su ga označili sa Zip4.5B. Stvorili su njegov mutantni oblik, omogućavajući pravilno uparivanje hromozoma pšenice. Time je omogućeno održavanje prinosa, ali nije omogućen nastanak sorte koja neće imati sva obilježja divljih sorti pšenice.

Otkriveno je da postoji najmanje 50 različitih oblika Zip4.5B gena. Moore je najavio da će ih testirati u različitim sortama pšenice koje su stvorili. Kao cilj je istakao to da se identificiraju sorte koje će biti najviše otporne na visoke temperature, piše list Guardian.

Klix.ba

Back to top button