U Kaknju je danas četiri puta umro cijeli svijet – Emotivan tekst Adiba Zekića

Svi smo u ponedjeljak, 2. septembra, čekali vijesti iz školskih klupa. Đaci prvaci doživjeli su svoje radosti nakon dugog iščekivanja prvog školskog zvona. Čekali smo vijesti s maturantskih ekskurzija i spremali se da drugi septembarski dan prođe u znaku učitelja i učiteljica. Osluškivali šta se to dešava u školskim dvorištima, a onda nas je tuga stisla u grlu, a nevjerica u razumu. Srca su se stegla jače, a uzdah iz grudi sve je bio teži i teži. Duži i duži.

Mediji su prenijeli prvu vijest. Četiri beživotna tijela su pronađena u terenskom vozilu u području Lipničkog brda, na putu od Kaknja do Vareša. Mi znamo, to je onaj put od Kraljeve Sutjeske do Lipnice. Znamo da se gore, negdje oko Nažbilja, može izaći šumskim putem u Lipničko brdo i da to i nije tako pristupačno. Pretpostavljamo i da su lovci u šumama ovih dana. Mora da je neko od naših iz kakanjskih lovačkih sekcija. I tako dok nagađamo stižu i nepotvrđene informacije. Stradala su braća. Bakir i njegov brat. I Neimarlije su bile s njima. Niko ne želi saopštiti konačne identitete. Niko ne vjeruje da su to oni čiji likovi svima prolaze pred očima i koje je krasila velika ljudskost. Svi se pitamo – Je li moguće? Ne, nisu oni. Ne može se život tek tako uzeti ljudima koji su uvijek znali razumjeti druge i prema njima pravilno postupati. Ne može se život oduzeti ljudima koji su vedrim duhom unosili optimizam u tešku svakodnevnicu, ljudima koji su često bili uz one kojima je trebalo izaći u susret i one kojima je trebalo pomoći da stanu na svoje noge. Onima koji su donosili nove vrijednosti za vlastitu dobrobit, ali pri tome gledali da obavezno i njihove komšije i kompletna zajednica imaju od toga koristi. Ne, nisu oni. Za pet minuta, nove nepotvrđene vijesti kazuju. Jesu. Bakir, Sudan, Osman i Himzo.

Bakir i Mensud Spahić, braća. Osman i Himzo Neimarlija, rođaci.

Bože dragi, ima li neko u Kaknju da ove ljude nije znao? Prije nekoliko sati, bili su tu. Sada se utvrđuje jesu li oni bili u terenskom motornom vozilu, negdje u Lipničkom brdu koje su tako dobro poznavali. Za njih nije bilo tajni na šumskim i lovačkim stazama kakanjskih lovišta. Lov su voljeli upravo radi tih staza i pogleda u krošnje visokih stabala. Voljeli su ga zbog samo njima znanih mjesta s kojih su posmatrali kako se divlje životinje hrane na hranilicama koje su oni pravili i u kojima su ostavljali hranu. Uživali su u lovačkom loncu, šumskom roštilju i lovačkim pričama. Vjerovatno su i u ove prve septembarske dane krenuli u takvu avanturu, u nove jesenje boje šume?

Izlaze na teren, i tužilac i vatrogasci i pripadnici Gorske službe spašavanja, čiji je Bakir osnivač. Da. Onda kada su nastajali, Bakir je bio inicijator, a danas interveniraju da upravo do njega dođu i da potvrde istinu u koju ne vjeruju, a gledaju je vlastitim očima.
I konačno. Jeste. Istina je. Muk. Tišina. Niko neće još da potvrdi identitete, ali to jesu Bakir Spahić i Mensud Spahić, Bakirov stariji brat. Ima ih još dva. Stariji su. Ostali su bez dvojice mlađih.

Osman i Himzo Neimarlija nisu braća. Po tome koliko su voljeli prirodu, jesu. Ljudi već u poznim godinama, rođeni u četvrtoj deceniji prošlog vijeka. Navikli na susrete s planinskim i šumskim nedaćama. Šta je njima još jednom proći planinu koju su toliko puta prolazili.

Kruže priče da se sve desilo jutros. Ne. Oni su jučer, 1. septembra, po ko zna koji put, otišli na neke svoje uobičajene ture. Kada se nakon skoro 24 sata nisu pojavili, ljudi bliski njima prvi su krenuli da ih traže. Našli su ih… Jedan od njih je obavijestio policiju o prizoru kojeg su vidjeli.

Znamo već. Kada umire jedan čovjek, kao da umire cijeli svijet. Na taj način suosjećamo s porodicama Spahić i Neimarlija. Na taj način dijelimo žalost koja je pogodila naš Kakanj. Dragi naši Spahići i Neimarlije, kao da nam je četiri puta umro svijet.

Dnevnibilten.com / Adib Zekić