Senahid Čajo – Živ je sišao u jamu, živ se nije vratio, a nije ga ubio metan…

Danas iz prve smjene, na kraju radnog vremena, iz jame Begići-Bištrani Rudnika Kakanj, živ nije izašo rudar, elektrotehničar, Senahid Čajo. Nije poginuo. Nije ga ubila struja. Nije ga ubio metan ni ugljen monoksid. Bilo je određeno, da se u jamskom hodniku, između komore za trafo stanicu i gumenog transportera, uhvati za grudi, ostane bez daha na očigled svojih komorata, koji su kao i on krenuli poslije izrađene šihte da ugledaju svjetlo dana, u ovu tmurnu, oblacima okovanu srijedu 18. septembra 2024. godine. Rudari ginu, ali evo i umiru u određenom času, što nam je svima suđeno. Samo ne znamo kada i gdje nas čeka.

Dvanaest godina Senahid je silazio u rudarska okna i u prvoj godini kao i skoro svi, što tek počinju živjeti od sedmokornog rudarskog hljeba radio je najteže rudarske poslove, jamskog utovarača. Poslije 12 mjeseci dokazaivanja raspoređen je na posao i za koji se školovao. Elektrotehničar, prihvatio je objeručke poslove električara, opet u najtežoj, montažnoj grupi električara. Vrijeme je prolazilo i koga god bi pitali iz njegovih radnih grupa:
– Ko je najbolji od vas ?
– Senahid.

Nema onoga ko bi izgovorio bilo čije ime, osim Senahidovo. I dok prikupljamo činjenice za ovaj tekst, predsjednik Rudničkog odnora sindikata Abdel Fazlić, nam kaže:
-Tako je, slobodno napiši da je najbolji.

I hoću da napišem, Senahid je najbolji… Ali kako?… Kako? Živ nije. Moram reći da je bio… Najbolji.

Tek je prošlo par sati kako su njegovi komorati s njim razgovarali, kako je doktorica Islamović konstatovala smrt… Kako je rudarski inspektor obavio jedan od poslova koje uopšte ne voli raditi, ali mora. Kako da napišem da je bio najbolji, kad svi osjećju da je tu. Na izlazu iz jame. Čeka ga Melisa, supruga, koja pita:
– Samo mi recite, je li ga šta udarilo?
– Nije.
Čuje, a kao da ne dopire do nje. Riječi joj se mijašaju sa suzama, ali tako je jaka, stoički podnosi sve što vidi i osjeća. Samo ona zna kako.

Zar se za čovjeka, za rudara, za takvog radnika i druga poslije par sati može reći da je bio. Ne nije bio. Još je ovdje. Ostaće s nama kažu komorati njegove smjene. Najbolji je.
Ipak, danas je neko trebao reći da Senahida nema. Tako je to u rudarskom poslu. Zna se da treba pokucati na vrata porodične kuće i reći.

– Senahid nije izašao. Došli smo reći šta se desilo, kako je bilo…

Može se to reći njegovom ocu Elminu. Ulazio je u istu jamu kao i Senahid. Živ i zdrav dočekao penziju. Sve je mogao očekivati. I da se krovina sruši, i da metan eksplodira, ali da će ovako otići, njegov Senahid, to nije. Tek mu je trideset i neka. Trebalo je to reći majci Zijadi. Kako majci reći…

Teška dužnost pripala je Dženanu Saraču i Ibrahimu Neimarliji. Drugu iz pogonskog Sindikata i Senahiodovom poslovođi. Tužnim povodom, posjetili su porodičnu kuću u Brnju. Selu koje je nastalo na rudarskim nadnicamma i plaćama. Selu koje je imalo svoje rudarske udarnike. Posjetili su Brnj koji pamti rudare, koji su odlazili u svoje revire, iz kojih su se vraćali ali i mnogi nisu. Posebno, one 1965, poslije katastrofe u Orasima. Njima se kao besmrtni rudar pridružio i Senahid Čajo.

U tom, našem kakanjskom Brnju, rasla su i stasala u divne ljude rudarska djeca. Među njima i djeca poginulih rudara. Odrastanje bez, oca rudara čeka i Senahidovu kćerku Nejlu i njegovog sina Hanana. Jedno u predškolskom uzrastu, a jedno je tek u prvom razredu osnovne škole.

Sudbine su to naše, rudarske i kakanjske.