Nevjerovatan slučaj iz susjedstva: Prodao firmu, podijelio sav novac i otišao živjeti u šumu

Nikola Borić je nekada uspješni atletski trener iz Hrvatske koji je prije desetak godina gradski način života zamijenio životom u šumi.

O njemu je epizodu emisije Ljudi od divljine napravio Ben Fogle.

Gostujući u emisiji Nedjeljom u dva na HRT-u, Borić je govorio o svom životu u prirodi, te rekao da se mama i tata u početku nisu slagali s njegovom odlukom.

“Stara nije htjela razgovarati sa mnom dvije godine nakon što sam dao otkaz. Ona je u svom materijalnom filmu, kao i svaka mama koja se brine o tome što će se s djetetom dogoditi”, kazao je Borić.

Naglasio je kako mu je to bio najbolji potez u životu.

Otkrio je kako je u vrijeme odluke imao dogovor s turskom atletskom reprezentacijom za Olimpijske igre u Tokiju i Olimpijske igre u Rio da Janeiru.

“Bio sam siguran da ću sve to odraditi. Odradio sam London, čekao me Rio i Tokio, a bonusi su bili veliki, ali i medalje nisu bile upitne”, rekao je. Puno je putovao i to je bio njegov način života i posao iz sna.

“Obožavao sam to, ali mi je srce reklo da je vrijeme da napravim idući korak, a tri godine prije toga ja sam kupio zemljište na kojem sada živim, kazao je.

Prodao je sve što je imao, tvornicu i firme te je novac dao prijatelju i roditeljima.

“Prvu firmu sam otvorio u Hrvatskoj i to je bila firma za obradu rezultata na sportskim takmičenjima. Meni je hrvatsko tržište bilo premalo i otišao sam u Tursku gdje sam dobio posao za Istanbulski maraton sa 100.000 takmičara. Nakon završenog posla prišao mi je predsjednik turske atletske reprezentacije i pitao me je da zajedno otvorimo firmu”, rekao je Borić.

Naglasio je kako je s njim imao firmu 12 godina i onda ju je prodao.

“Sav sam novac podijelio. Roditeljima sam ostavio firmu u Hrvatskoj, partneru Muniru sam ostavio firmu u Turskoj i prerezao sam sve kartice, ličnu iskaznicu. Nisam imao ni jedan dan radnog staža, ni zdravstveno ni socijalno, ni mirovinsko osiguranje, a ni bankovni račun. Došao sam u šumu s 500 eura i s jednim koferom”, prisjetio se Borić.

Trenutno završava kuću od blata i slame. Za nju su mu trebale 52 bale slame.

“U trenu kada je počeo graditi kuću, bala slame je koštala dvije kune. Mene je kuća koštala 104 kune i šest godina posla, a sve ostalo je reciklirani materijal’, istaknuo je.

Na pitanje zašto je otišao u šumu, Nikola je kazao da je u šumi sve.

“Nije nužno šuma, već priroda. U osam mjeseci dok sam gradio kuću i spavao u mreži shvatio da postoje tri bitne stvari koje sva živa bića moraju imati. To su hrana i voda, sklonište i reprodukcija”, naglasio je.

Smatra kao je velika prevara sistema koji te tjera da budeš njegov rob od samog rođenja i da čovjek može preživjeti radeći jedan sat dnevno. On, kako kaže, ne radi više od toga.

Njegova Zorana je profesorica engleskog u srednjoj školi i ona tamo radi 4-6 sati dnevno. On za to vrijeme osigurava hranu, vodu i energente.

“Mi ne živimo u civilizaciji. Mi živimo u selu sa šest stanovnika gdje organiziramo predavanja i radionice”, rekao je Borić.

Radiosarajevo.ba