Rudar Rahman Muminović odlazi u penziju: U jami proveo 28 godina, bez ijednog dana bolovanja

Iza svakog uspješnog kolektiva stoje ljudi koji svoj posao obavljaju predano i odgovorno – iz dana u dan, bez posustajanja. Jedan od njih je zasigurno Rahman Muminović, zaposlenik Pogona Begići-Bištrani, koji danas završava svoj radni vijek u Rudniku Kakanj. Na različitim poslovima u jami je proveo punih 28 godina, bez ijednog dana bolovanja.

Rođen 1971. godine u Zagrađu, Rahman je po zanimanju rudarski tehničar. Nakon završene srednje škole u Kaknju i odsluženog vojnog roka, 6. januara 1997. godine zaposlio se u Rudniku Kakanj. Od tada, pa do danas, u svaku smjenu je stizao na vrijeme i odgovorno izvršavao svoje zadatke.

Njegov profesionalni put odražava upornost i iskustvo – od NK radnika, preko pratioca nadzornika vjetrenja, zatim dežurnog nadzornika širokog čela i smjenskog nadzornika ventilacije, do pozicije zamjenika poslovođe, na kojoj je proveo posljednju deceniju rada. Cijeli radni vijek proveo je u podzemnoj eksploataciji, gdje su rad, disciplina i povjerenje među komoratima vrijednosti bez kojih se ne opstaje.

Kolege i nadređeni za njega kažu da je veseo i vrijedan, oslonac kolektiva, uvijek spreman pomoći i zapjevati. Prema riječima tehničkog rukovodioca Pogona Begići-Bištrani Nijaza Vehaba:
“Radi se o našem zaposleniku koji je radio na zahtjevnim radnim mjestima u jami i na kojeg smo se uvijek mogli osloniti. Na posao je dolazio iz udaljenog kraja, ali tu okolnost nikada nije zloupotrijebio – uvijek je stizao na vrijeme i cijeli radni vijek je odradio bez bolovanja. Želim mu dobro zdravlje i ugodne penzionerske dane.”

Sam Rahman o svom radu govori skromno, ali s ponosom:
“Evo sam hairli dočekao penziju bez dana bolovanja i bez izostanaka. Posao mi je bio broj jedan u životu – da bi harmonija u porodici bila dobra, mora se boriti za platu.”

U razgovoru se prisjetio brojnih izazova iz svoje bogate rudarske karijere, a jedan događaj iz 2012. godine pamti posebno dobro:
“Pao veliki snijeg, a ja Golfom 2 krenuo u treću smjenu iz Kula Banjera. Do Autobuske stanice u Visokom se još i moglo, ali dalje nikako. Pređem u voz do Čatića i dalje pješke po snijegu, a padao je “k’o iz rukavice”, sve do Haljinića. Taj dan na frlezi nas je bilo svega desetak, ali meni je bilo važno samo jedno – da dođem i odradim smjenu.”

Danas, kada zatvara jedno životno poglavlje, Rahman s osmijehom gleda naprijed. U penziji se planira zanimati pčelarstvom, a možda raditi neki lakši posao. Najvažnije mu je, kaže, da ostane aktivan.

Na rastanku je uputio poruku svojim kolegama:

“Želim svim komoratima puno godina zdravlja, sreće, veselja i uspjeha, kako u podzemnoj eksploataciji tako i u površinskoj, dakle svim pogonima Rudnika Kakanj, našem rukovodstvu i pratećim službama.”