Velika pobjeda radnika tuzlanske Dite

Tvornica deterdženata Dita je bila pred samim gašenjem, a onda je, uz ogromna odricanja, ustrajnost i hrabrost njenih radnika, uslijedio nevjerovatni oporavak.

Muamera Šaković, dugogodišnja radnica Dite, priznaje da joj je i dan-danas teško povjerovati da su uspjeli. Osjeća veliki ponos i kaže da borbu za fabriku nikada neće zaboraviti.

Kao Rukovodilac kontrole i razvoja razvila je mnoge Ditine proizvode, a u fabrici je počela raditi 2003. godine. Prisjeća se da je u prvim vremenima njenog staža fabrika radila punim kapacitetom i zapošljavala oko 350 radnika. “Do neke 2008. godine fabrika je stvarno radila uspješno. A onda je sve krenulo nizbrdo“, prisjeća se. Nastajali su dugovi, sve veći i veći, i plate radnika su počele da izostaju.

“Do 2012. godine, fabrika skoro da nije radila. Više smo vremena provodili kući, nego u pogonima”, kaže Muamera. U oktobru iste godine, radnici su konačno pozvani da se vrate na posao. Međutim, na kapiji im je ponovo rečeno da je fabrika zatvorena. Tada, na licu mjesta, spontano su donijeli odluku da neće ići. Ispred kapije su podigli šator i započeli protest koji će trajati sljedeće dvije godine. Muamera objašnjava: “Ostali smo da bi sačuvali našu fabriku. Među nama je bilo radnika koji su tu bili 30 godina, i čovjek jednostavno ne može dozvoliti da neko dođe i uništi ono što je građeno toliko vremena.“

INDUSTRIJA DETERDŽENATA

Dita je osnovana 1977. godine, kao dio nekadašnjeg kombinata SodaSo. Na svom vrhuncu, kombinat je brojao preko 30.000 zaposlenika i predstavljao jednu od najvećih kompanija evropske hemijske industrije.

Ditin prvi proizvod, deterdžent Ava, rađen je po licenci partnerske kompanije Mira Lanza iz Genove, a nakon što je kombinat 1984. godine pokrenuo vlastiti Institut, tvornica se počela intenzivno razvijati. Kreiran je poznati deterdžent za suđe 3DE, a pored sredstava za higijenu u domaćinstvu, Dita je razvila i proizvodnju deterdženata za autoindustriju, hotele, bolnice, škole, mesnu industriju i uljare.

Tokom ratnih dešavanja, Dita je nastavila da radi, a korijen problema koji ju je doveo do ruba propasti nastao je u procesu nesavjesne privatizacije.

RADNIČKA BORBA

Kada su odlučili da podignu šator i ostanu ispred kapije, radnici Dite su na umu imali sudbinu obližnjih fabrika HAK 1 i HAK 2, nekada također u sastavu kombinata. Nakon što su njihovi radnici otišli, pogoni su pokradeni i potpuno onesposobljeni za bilo kakav rad.

“Sjedili smo i pazili da ne bi neko nešto izvukao i odnio. Tu smo bili i preko zime, sagradili smo kućicu od dasaka. Imali smo vatru i ognjište. Tu smo i kuhali. Mi žene smo uglavnom bile preko dana, a muškarci su se mijenjali preko noći. Čuvali“, prisjeća se Muamera.

Radnici su dežurali pred fabrikom dvije godine, bez isplaćenih plata i doprinosa. Istovremeno su održavali štrajkove i proteste, a na zimu 2014. godine, osjećajući da više nemaju kud, pješačili su čak do granice sa Hrvatskom.

Nakon što su uvidjeli da pomoć ipak neće stići sa strane, odlučili su da stvari uzmu u svoje ruke.

SAMOORGANIZACIJA

U martu 2015. godine Dita je ušla u stečaj, a samo nekoliko mjeseci kasnije njeni radnici su sami pokrenuli proizvodnju. Na raspolaganju su imali zalihe preostalih sirovina u tvornici, ali postojao je veliki problem finansija i bio im je potreban strateški partner. Odmah na početku, sa njima se solidarisao trgovački lanac Bingo. Podržao je plasman Ditinih proizvoda, nabavljao potrebne sirovine i obezbijedio radničke plate.

Atmosfera u fabrici se potpuno promijenila, a Muamera se prisjeća trenutka kada je vidjela da njena Dita ponovo radi: “Prvo, nisam vjerovala da će se to desiti i da ću ja stvarno raditi. A drugo, osjećala sam uzbuđenje i ponos što smo sačuvali i pokrenuli fabriku. Nakon svega što se desilo, teško je opisati taj osjećaj.“

NOVI POČETAK

Radnici su uspjeli održavati proizvodnju u stečaju dvije godine. Muamera kaže da duže nisu mogli izdržati: “Da Bingo nije preuzeo Ditu, mislim da bi se fabrika definitivno zatvorila.“ Bingo se obavezao da će zadržati sve radnike, uplatiti sve zaostale doprinose i nastaviti proizvodnju. Ovo je proslavljeno kao velika pobjeda radnika koji su se požrtvovano borili za svoju fabriku skoro čitavu deceniju.

Već iduće godine, Ditini proizvodi su se vratili na tržišta zemalja bivše Jugoslavije i Evropske unije, a do danas su u samoj fabrici realizirane milionske investicije. “U pogonu pakovanja smo imali tri mašine, a sada ih imamo devet. U pogonu tečnih deterdženata ubačeno je dosta novih miješalica i rezervoara, a u planu je i renoviranje kompletnog pogona“, pojašnjava Muamera.

Renovirana je i laboratorija, gdje su u staklenoj vitrini izloženi razni Ditini proizvodi. Mnoge od njih je formulisala upravo Muamera koja na kraju otkriva koliko je sretna zbog toga: “Ovi proizvodi su prošli kroz moje ruke i kroz moju glavu, i normalno je da je čovjek ponosan i radostan. Ja nikada nisam pomišljala da odem iz države, dala sam sve od sebe da što bolje radim i danas sam sretna što sam tu gdje jesam.“

Avaz.ba