Jama Orasi: Ožiljak na duši Kaknja

U jami Orasi ugasili su se životi 128 komorata (Fena)
Godina je bila 1965. i juni mjesec. Sedmi dan. Nešto iza 12 sati, kad se pred podnevnom vrelinom svijet već polahko razilazio svojim kućama, neobično tihom kakanjskom čaršijom odjeknula je eksplozija. Ono malo ljudi što se zateklo na ulici začas se slilo uvrh grada da vidi šta se to i kako, zaboga, zbilo. A gore, oku teško gledljivi prizori.

Uplakane žene, majke, supruge i sestre. Grle ih i na noge bezuspješno podižu djeca. Od zapomaganja i jecaja glasnija je bila samo zloslutna rudarska sirena. U jami Orasi ugasili su se životi 128 komorata.

Sudbine
Te godine barel nafte jedva da je dostizao četiri dolara. Teška vremena. Rudnik u Kaknju, sve do tad, bilježio je stalan rast proizvodnje. Šest godina ranije, tačnije 27. novembra 1959., uprava i rudari proslavili su iskop milionite tone uglja, što je ujedno bila najveća ikad ostvarena proizvodnja u historiji rudnika. A naš rudnik, na koji smo i danas ponosni, tad je postao jedan od najvećih, ako ne i najveći rudnik sa podzemnom eksploatacijom u cijeloj Jugoslaviji. Nije se živjelo lahko. Uslovi rada, razumije se, bili su jako loši i plaće nisu bile aman nešto. Ali, deveralo se.

Moj je dedo, Avdo, rahmet mu duši, mladi električar, u vrijeme strašne nesreće navršavao treću godinu rada u rudniku. U osvit kobnog 7. juna, u ranim jutarnjim satima, iz treće smjene vratio se porodici, živ i zdrav. Kući ga dočekala supruga i dva sina.

Tog dana, u podne, u dubokim oknima jame Orasi sreća je napustila 128 njegovih drugova i kolega. Bila je to, pričao mi je, tragedija kakvu Kakanj i najstariji stanovnici u njemu nisu upamtili. Iznenadna eksplozija metana u jednom času naglo je prekinula živote vrijednih kopača crnoga zlata. Najmlađi među njima, Zihnija Fejzić, maksum koji je tek navršio osamnaest ljeta, nije dočekao svoju četvrtu u znoju zarađenu plaću. Najstarije, Osmana Burekovića sa 58 i Ibrahima Kulovića sa 56 godina, smrt je uzela nekoliko dana pred odlazak u dugo iščekivanu penziju.

Rudari prve smjene, koji su se nekim golemim čudom zatekli daleko od mjesta eksplozije, vidno umorni i iznemogli uspjeli su se dokopati izlaza iz jame i pronaći spas. Potraga za unesrećenim trajala je i kroz naredna dva dana, sve dok trećeg nisu objelodanjene najcrnje vijesti. Bez očeva je tog dana ostalo 421 dijete. Bez muževa 119 supruga. Bez sinova 148 roditelja. Imenovan danom stravične nesreće uskoro je obrazovan Fond “Sedmi juni”, koji je na sebe preuzeo obavezu da se pobrine za obrazovanje sve djece koja su ostala bez svojih očeva.

Spomenik hrabrima
Tijela poginulih rudara premještena su i izložena u prostoru fiskulturne sale nekoć osnovne škole “Ivo Lola Ribar”, a danas “Hamdija Kreševljaković”. Hodeći među redovima pogrebnih sanduka počast su im odavale hiljade duboko potresenih građana Kaknja. I mlado i staro. Svi. Tog dana, prisjećajući se govorio mi je dedo, nije bilo insana koji za tim čestitim i hrabrim ljudima nije pustio suzu. A smrt ne poznaje razlike među ljudima. Pred njima su, jedno uz drugo, kao da su opremljena za odlazak u novu smjenu a ne za vječni počinak, ležala ohladnjela tijela ljudi različitih nacija i vjerozakona što ih je u životu i smrti objedinjavala borba za koru tvrdog rudarskog hljeba. Zajedno u smjenu. Zajedno u smrt.

Nesreća je trajno promijenila naš grad. I ljude. Ništa više nije bilo isto. Ispod ulaza u jamu Orasi, koja je nakon katastrofe trajno zatvorena, podignut je spomenik u čast rudarima koji su 7. juna 1965. u njoj izgubili živote. Imena njihova još i danas postojano čuva mermerni biljeg u koji su klesana.

Na njemu nije obična poruka, posveta, niti uspomena. To je više. Mnogo više. To je zavjet budućim generacijama da se uvijek, s ponosom i dubokim poštovanjem, sjećaju onih čije su ruke podizale budućnost ovog grada.

Izvor: Al Jazeera