Julske godišnjice: 18. jula 1998. godine čuveni kakanjski „Ćiro“ posljednji put prošao kroz grad

Iako je Kakanj, odnosno Rudnik, imao više parnih lokomotiva, lokomotiva serije 62, broja 015 je jedina sačuvana, a ujedno i ista ona koja je kroz grad Kakanj povukla posljednju kompoziciju uglja iz Stare jame (Stare separacije) prema separaciji u Čatićima. Ugalj, taj stari biser mračnog podneblja, vučnom snagom parne mašine od 6950 kg, težine oko 40 tona, prevozila je ova lokomotiva među stanovništvom žargonski prozvana „čađara“.

„Ćiro“ u Kaknju ima svoju priču i svoj dio historije. Iako je godinama zagađivao zrak, Kakanjci se i danas rado sjećaju tih dana.

„Treba prerađeni ugalj, koji Stara separacija izbacuje kroz mnoštvo svojih željeznih otvora u vagone, prebaciti na Željezničku stanicu. Tamo ga čeka ogromna vaga. Poslije mjerenja, dugačke kompozicije stoje usidrene na staničnim kolosijecima, čekajući svoj polazak i da se otisnu na daleki put potrošačima ili, pak, da se prebace na depo Nove separacije odnosno čatićke Termoelektrane. Rijetko se desi, da se kompozicija prazna vraća sa stanice. Uvijek ona ima i punih vagona građevinskog materijala, trgovačke robe, jamske građe i ostalog potrebnog za Kakanj i Rudnik. Sve su to činjenice koje opravdavaju postojanje naše zle pruge.“ – tekst je iz kakanjskih novina Glas Rudara, izdanje iz 1961. godine, a koji ilustrativno govori o postojanju i poimanju kakanjskog „Ćire“.

„Vodili su željezničari brigu o sigurnosti Kakanjaca na prijelazima, stojeći na posljednjem vagonu (kada je voz išao u suprotan smjer, ili u lokomotivi, sa pištaljkom u ustima i crvenom zastavicom u ruci, te vozeći polako i osmatrajući prugu ispred sebe). Kad bi parnjača krenula od mosta na rijeci Bosni, naročito u jesen i zimu, čađavi dim se širio gradom i osjećao njegov oštri i otrovni miris. Od toga bi dima pocrnjele fasade zgrada, pa su posla imali i moleri. Kasnije se počelo razmišljati i o uvođenju dizelske lokomotive, ali kako su one bile skupe, nisu nikada uvedene u saobraćaj“, zapisao je publicista Raif Čehajić.

Rudnička parnjača je posljednji put kroz gradsku jezgru, praćena škripom vagona i pogledima znatiželjnika, prošla 18. jula 1998. godine. Restaurirana od strane Rudstroja, svoju mirovinsku lokaciju našla je u krugu Stare direkcije Rudnika. Danas, osamnaest godina nakon, njena lokacija je dvorište Osnovne škole „Hamdija Kreševljaković“ u centru Kaknja. Koordiniranim aktivnostima Rudnika Kaknja, Općine Kakanj, te Muzeja Kaknja, 19. novembra 2016. godine izvršena je dislokacija lokomotive specijalnom „labudicom“ na mjesto kuda je ona nekada prolazila, u neposrednoj blizini nekadašnjeg željezničkog mosta.

Za razliku od prethodne lokacije, gdje je pristup javnosti bio ograničen, Ćiro je smješten u sami centar grada, na otvoreni prostor koji omogućava posjetiteljima ove starine fotografisanje i bezvremensko uživanje u arhaizmu željezne gromade.