Borba za normalniji život dijabetičara u Zeničko-dobojskom kantonu

U Zeničko-dobojskom kantonu Udruženje oboljelih od dijabetesa tip jedan nastoji osigurati jednake uslove života, kao na primjer u sarajevskom i Tuzlanskom kantonu. Iako su prava djece na pumpe za kontrolu glukoze u krvi usklađena na federalnom nivou, borba za jednakost još nije završena.

Članica udruženja osoba sa dijabetesom tip 1 Zerina dobro zna šta iziskuje borba sa ovom bolešću. Na hranu, u kojoj je nekada uživala, morala je da zaboravi, a zadesile su je i druge životne okolnosti. Izdvajanje 300 KM mjesečno za senzore bila je njena odluka, koju je donijela zbog svoje porodice.

“Dešava se moja prva koma kada je hitna došla, naravno dali su mi glukozu intravenozno, dozvala sam se i moj muž je trazio da odmah stavim senzor. Nisam htjela jer skupa je stvar, ne znam kako ću doći do toga ponovo itd i hajde reko’ da ga ostavim za kasnije, možda dođu neki još crnji dani, jer nikada se ne zna. Onog trenutka kad sam ja vidjela mjerenja i svoj šećer svakih 5 minuta bez uboda u prst na telefonu, tad sam vidjela da se s tim može poprilično lako živjeti”, priča Zerina Bujak, koja je inače i članica Udruge osoba sa dijabetesom tipa 1.

Proširenjem ortopedske liste zbog redovnog školovanja, u saradnji sa kantonalnim zavodom zdravstvenog osiguranja, 18-godišnja Hana je ostvarila pravo na besplatne senzore. Kako nam ističe, njen život je znatno lakši.

“Oni su moj život znatno poboljšali, općenito je regulacija puno bolja, imaju alarme koji mi govore da li idem ka hiperglikemiji ili hipoglikemiji, što mene čini znatno više bezbjednom nego što sam bila ranije. Također, manje se bodem, umjesto 5-6 puta dnevno, ja apliciram senzor jednom u 14 dana, što znatno smanjuje moja oštećenja na prstima”, navodi Hana Đuherić.

Osobe koje boluju od dijabetesa tip 1 iznad 26 godina suočavaju se sa velikim izazovima. Metoda regulacije glukoze u krvi zahtijeva redovno bockanje uz pomoć dodijeljenih 50 trakica koje imaju sedmodnevni rok trajanja. Besplatne pumpe za samoregulaciju nivoa glukoze su nedostižne jer su za naš zdravstveni sistem još uvijek luksuz.

“Sad ovim proširenjem ortopedske liste do 26 na redovnom školovanju izostavili smo trudnice i ljude koji već imaju amputacije, sljepoću, koji su na dijalizi bubrega, koji imaju ozbiljne probleme su izostavljeni sa te liste, a njima su možda ti senzori najpotrebniji”, smatra Hana.

“Bilo je poprilično izazovno jer na mjesečnoj bazi je to otprilike 300 maraka mi treba za dva senzora, jer jedan senzor traje 14 dana i on jeapaliciran na kožu, nakon 14 dana on se baci”, pojašnjava Zerina.

Udruženje osoba sa dijabetesom tip 1 ZDK imaju za cilj da ostvare ista prava za sve, bez obzira na dob, naglašavajući olakšanje korištenja senzora u odnosu na onaj gdje se mora vaditi krv, te život s manje boli korištenjem senzora postaje stvaran za osobe oboljele od dijabetesa tipa 1.

BHRT